www.e-insitu.com

  • Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size
Home SEMINARI Ad basilicas pictas

Ad basilicas pictas

E-mail Ispis
Ocjena: / 21
LošeOdlično 

abp

Lana KEKEZ (konzervacija-restauracija štafelajnih slika i polikromiranog drva, IV. godina)




MENTORICA: Mr. sc. Ita Praničević Borovac

S A Ž E T A K
Lokalitet Ad basilicas pictas je složeni antički, starokršćanski i srednjovjekovni punkt smješten na razmeđi između Salone i palače. Arheološki nalazi s okolnog područja upućuju na kontinuitet života od rane antike  i na postojanje naselja Spalatum koje je prethodilo palači. Naziv Ad basilicas pictas ("Kod oslikanih bazilika") potječe iz povijesnih izvora koji tim imenom označavaju položaj srednjovjekovne crkve sv. Andrije. Historia Salonitana Tome Arhiđakona (1200.-1268.) prvi je dokument koji crkvu sv. Andrije spominje kao slikanu. Uz ovu crkvu nalazila se i druga, sv. Ivana Evanđelista, a zajedno su činile kompleks oslikanih crkava. Ove su dvije crkve stradale najvjerojatnije u doba turskih provala krajem XV. ili početkom XVI. st. Opisni naziv lokaliteta upućuje na postojanje starijeg, slikovito ukrašenog ranokršćanskog bazilikalnog sklopa.

UVOD

Još od prapovijesti prostor splitskog poluotoka bio je naseljen. U željezno doba tu su živjela ilirska plemena Manijci i Delmati, da bi nakon rimskog osvajanja postao dio provincije Ilirik i od I. st. pr. Kr. državno zemljište dodijeljeno uglavnom italskim doseljenicima i veteranima. Ovaj prostor je imao značajnu ulogu u životu urbanog područja Salone. Njegov značaj pokazuju nam, uz brojne manje puteve, i oni važniji do Salone i Epetiona. Naselje koje je tada postojalo na ovom području spominje i glasovita Tabula Peutingeriana (Sl. 1) pod imenom Spalatum, kao mjesto na raskrižju puta koji se vodeći iz Salone na tom mjestu račva prema Epetionu i drugim krakom prema rtu Marjana i tamo smještenom hramu božice Dijane.
O naseljenosti splitskog poluotoka u prvim stoljećima nakon Krista, a prije izgradnje Dioklecijanove palače, svjedoče ostaci villa rustica pronađeni na području Poljuda, Špinuta, Sutrojice, Manuša, Sustipana...
Nakon doseljenja Hrvata u prvim desetljećima VII. stoljeća i kraja Salone, romansko stanovništvo uređuje život u Dioklecijanovoj palači koja dobiva sva obilježja ranosrednjovjekovnog grada i u kojoj ostaje živo sačuvano sjećanje na Salonu i njezin značaj. Prirodna nedjeljivost ovog područja dovodi do postupnog stapanja romanskog i hrvatskog stanovništva i dijeljenja sudbine koju će ovom području donjeti buduća stoljeća.
Nakon što su ovako, barem ukratko, opisane mijene na ovim prostorima, mogu govoriti o lokalitetu Ad basilicas pictas kao o složenom antičkom, starokršćanskom i srednjovjekovnom punktu smještenom na razmeđi Salone i palače, mjestu na kojem će izniknuti današnji Split. Lokalitet se nalazi na predjelu Manuš (nasuprot današnje zgrade Općine, a iza zgrade Vodovoda i kanalizacije), a arheološki nalazi s okolnog područja upućuju na kontinuitet života od rane antike (I. i II. stoljeće poslije Krista) i postojanje već prije spomenutog naselja Spalatum koje je prethodilo palači.
Naziv Ad basilicas pictas znači 'Kod oslikanih bazilika' i potječe iz povijesnih izvora koji tim imenom označavaju položaj srednjovjekovne crkve sv. Andrije. Historia Salonitana Tome Arhiđakona (1200.-1268.) prvi je dokument koji crkvu sv. Andrije spominje kao slikanu. Uz ovu crkvu nalazila se i druga, sv. Ivana Evanđelista, a zajedno su činile kompleks oslikanih crkava. Ove su dvije crkve stradale najvjerojatnije u doba turskih provala krajem XV. ili početkom XVI. stoljeća. Sam opisni naziv lokacije upućuje na postojanje starijeg, slikovito ukrašenog ranokršćanskog bazilikalnog sklopa.

POVIJEST ARHEOLOŠKIH ISTRAŽIVANJA

Prva arheološka istraživanja ovog lokaliteta vođena su 1953./1954. i 1956./1957. za Arheološki muzej u Splitu, a poduzimaju ih Duje Rendić Miočević i Branimir Gabričević. Tijekom 1957. radovima se priključuje i Tomislav Marasović, u ime Urbanističkog biroa za Dalmaciju. Na temelju tih istraživanja T. Marasović donosi idealnu tlocrtnu rekonstrukciju dviju crkvenih građevina (Sl. 2) koje su međusobno bile povezane i nose naziv basilicae geminae (objekti A i B). Jedna od ovih dviju građevina može se identificirati kao već spomenuta crkva sv. Andrije,  u kojoj je 1185. god. splitski nadbiskup Petar Ugrin sazvao provincijsku crkvenu sinodu.
Već pri ovim istraživanjima uočeno je da je sklop nastao na temeljima starijeg antičkog objekta izgrađenog prije Dioklecijanove palače. Nalazi keramike, novca, stakla i elemenata nošnje (Sl. 3) govore nam o kontinuitetu lokaliteta od prvih stoljeća poslije Krista do sredine kasnog srednjeg vijeka. Pri igradnji stambene zgrade 1965. gododine, tridesetak metara sjevernije nađena je grupa antičkih zidova i kasnoromanička baza stupa. Ove nalaze arheolozi povezuju uz ostatke bazilika.
U siječnju 1997. građevinski radovi započeti na mjestu lokaliteta djelomično su devastirali arheološki značajne slojeve, nakon čega je Konzervatorski odjel u Splitu zabranio radove. U periodu od 13. siječnja do svibnja 1997. vođena su revizijsko-zaštitna istraživanja koja su dovela do značajnih spoznaja o fazama razvoja i kontinuitetu ovog lokaliteta.

ARHITEKTURA LOKALITETA

Starija antička faza
Starija antička građevina pronađena je na istočnoj polovici lokaliteta (Sl. 4). Među ostacima jasno su uočljiva tri koncentrična niza mjestimično prekinutih zakrivljenih zidova koji su na mjestima spojeni radijalnim zidovima. Ostaci dvaju križnih pilona sugeriraju da je u jednom od zidova postojao prolaz. Pronađeni kanali upućuju na činjenicu da je objekt imao riješen dovod i odvod vode.
Ovaj stariji antički sloj uočen je već pri prvim istraživanjim, a najnovija saznanja omogućila su da se donekle utvrdi njegova moguća funkcija. S obzirom na položaj i dimenzije pronađenih ostataka zidne konstrukcije moglo bi se raditi o teatru ili, što je možda i vjerojatnije, odeonu. Odeon je bila građevina oblikom slična teatru, u kojoj su se izvodile glazbene i recitatorske priredbe. Zbog akustike je bio natkriven, okružen visokim zidovima koji su nosili krovnu konstrukciju (Sl. 5 i Sl. 6).
Promjer odeona na ovom lokalitetu je oko 30 m, što nam pomaže da predočimo veličinu građevine i potvrđuje pretpostavku o postojanju naselja na ovom području prije Dioklecijanove palače. Kada govorimo o dataciji građevine, kao donju granicu uzimamo razdoblje od kraja I. do II. stoljeća. Određivanje te granice omogućava nam pronađeni novac cara Trajana (98.-117. god.) i nalazi keramike iz razdoblja I./II. stoljeća. Kao gornju granicu mogli bismo se uzeti IV. stoljeće jer su novčići iz tog razdoblja pronađeni u odvodnom kanalu koji je prekrila izgradnja u starokršćanskoj fazi (V.-VII. stoljeće). Arheološki nalazi upućuju na zaključak da je u vrijeme izgradnje starokršćanskog sakralnog kompleksa ova građevina bila u ruševinama.

Starokršćanska faza
Na temeljima starijeg antičkog objekta, po prilici u VI. stoljeću nastaje bazilikalni sklop (Sl. 5) koji se sastojao od dviju bazilika s krstionicom i nizom pomoćnih prostorija potrebnih za odvijanje liturgije. Pri izgradnji ovog kompleksa iskorištena je postojeća antička infrastruktura (kanali za dovod i odvod vode) uz manje preinake koje su, između ostalog, uključivale i izgradnju vodospreme. Drugi nalazi (grubo kuhinjsko posuđe i rimska provincijalna keramika) upućuju na mogućnost da je ovaj kompleks obuhvaćao i samostan te gospodarski kompleks.
Nazivom dvojne bazilike, tj. basilicae geminae obično se označavaju dvije usporedne crkve. Na ovom lokalitetu to nije slučaj, jer je sjeverna crkva prislonjena uz začelni zid južne. Prva jezgra ovog kršćanskog sklopa bio je kršćanski oratorij ili memorija na prostoru istočnog dijela južne crkve.
Možemo pretpostaviti da je sveti Andrija, koji se kao titular spominje 1185. god. pri održavanju crkvene sinode, titular koji kontinuira još od ranokršćanskog vremena i vezuje ga se pobliže uz sjevernu crkvu.
S obzirom na oskudne ostatke, koji su i dodatno devastirani u ne tako davnoj prošlosti, teško je interpretirati razvoj i funkciju pojedinih dijelova bazilikalnog sklopa. Južna crkva je, pretpostavljamo, bila glavna kongregacijska crkva. U tom je slučaju sjeverna služila za štovanje kulta martira ili za postbaptezimalne obrede.
Starokršćanski kultni centar najvjerojatnije je uništen početkom ili sredinom VII. stoljeća, pri nasrtajima Avara i Slavena kojima nije odolila ni Salona. O ovome svjedoči i paljevinski sloj u razini poda starokršćanskih crkava, pronađen na cijeloj površini lokaliteta (Sl. 6).

Sjeverna crkva. Sjeverna bazilika (objekt B) opisuje se kao trobrodna bazilika s apsidom na istočnoj strani. Postoji i mogućnost da su s bočnih strana prezbiterija bile smještene pomoćne prostorije. Karakteristično je produženje prostora prezbiterija u obliku koljenastog suženja vanjskog plašta bazilike. Ovakve arhitektonske forme nalazimo kod južne bazilike episkopalnog centra u Saloni (faza s početka V. stoljeća) i kod velike cemeterijalne bazilike na Marusincu. Crkva pokazuje otklon u odnosu na glavnu os, a takve tlocrtne nepravilnosti često se uočavaju na kasnoantičkim građevinama. Iako većina tih građevina ima otklon u desnu stranu, kod ove bazilike i one na Marusincu radi se o otklonu u lijevu stranu.

Južna crkva. Južna crkva je građevina složenog tlocrta, s narteksom i nizom pomoćnih prostorija smještenih uz sjeverni zid, uključujući i krstionicu. Iz narteksa se komuniciralo s pobočnim pomoćnim prostorijama, od kojih je ona s desne strane ulaza u crkvu vjerojatno bila diakonikon, tj. prostor za odlaganje vjerničkih darova. U prostoru narteksa otkrivena su tri groba, što upućuje i na sepulkralnu funkciju. Ostatci zidova pronađeni sjeverozapadno od narteksa otvaraju mogućnost postojanja egzonarteksa, tj. vanjskog predvorja. Iz ostataka nije moguće iščitati je li južna crkva bila trobrodna bazilika ili jednobrodna građevina složena tlocrta. Na oblikovanje južne crkve izravno je utjecao položaj zidova ranije antičke građevine koji su poslužili kao temelj. Također se čini da su postojale dvije građevne faze u kojima je mijenjana dužina bazilike, a u drugoj od tih dviju faza mogao je biti formiran i narteks.

Krstionica. Krstionica (Sl. 10, 12 i 13) se nalazi u uglu koji zatvaraju sjeverni zid južne i zapadni zid sjeverne bazilike. Izgrađena je na antičkim temeljima, a oni upućuju na to da je baptisterij bio kvadratnog tloctra. Postojanje krstionice dokazuje da je ovaj bazilikalni kompleks bio vjersko središte kršćanske zajednice nastanjene u blizini.
Sačuvani su ostaci krsnog zdenca u obliku križa upisanog u kvadrat sa stubama na sjevernom i zapadnom kraku križa. Najvjerojatnije je katekumen zapadnim stubama ulazio u zdenac, a  sjevernim izlazio kao novokrštenik. Iznenađuje in situ sačuvana oplata zdenca od finog egipatskog alabastra. U samom zdencu pronađen je ulomak mramornog stupa i ostatci fresaka koji su pripadali ciboriju koji je nadvisivao piscinu (Sl. 7, 8 i 9).
Zdenci u obliku križa javljaju se krajem V., a naročito u VI. stoljeću i često nastaju prepravljanjem postojećih kvadratnih ili poligonalnih. Iako iskapanjima nisu pronađeni dokazi za to, moguće je da je i ovaj zdenac nastao prepravljanjem neke starije, drugačije oblikovane piscine.
Prostorije smještene zapadno od krstionice imale su svoju ulogu u procesu pripreme katekumena za krštenje (dobivanje kršćanske poduke, posljednje pripreme, skidanje prije ulaska u piscinu) (Sl. 11).

Srednjevjekovna faza
Kontinuitet ovog kršćanskog lokaliteta zasigurno je obnovljen nakon uništavanja starokršćanskog sloja u provalama Avara i Slavena. Sakralna funkcija obnovljena je u ranom srednjem vijeku, od IX. do XI. stoljeća, na što upućuju i pronađeni kameni ulomci ukrašeni pleterom.
O važnosti ovog kršćanskog kultnog mjesta govore nam i arhivski podaci o održavanju crkvene sinode 1185. god. u crkvi sv. Andrije. U tim zapisima crkva se naziva i oslikanom, a vjerojatno je nastala na mjestu sjeverne starokršćanske bazilike. Može se pretpostaviti da je crkva na zapadnoj strani bila duža od starokršćanske jer u to doba baptisterij više nije bio u funkciji. Pronađeni ukop na pločniku istočne strane sjevernog broda južne crkve govori nam da je i taj prostor izgubio svoju prijašnju arhitektonsku funkciju. Arheološki ostatci pokazuju da je prostor interkolumnija između južnog i srednjeg broda bio zazidan, pa je opravdano zaključiti da je u kasnijoj srednjovjekovnoj fazi sakralni prostor reduciran samo na srednji brod.
Povijesni podaci sačuvani u Collectio iuri Capituli uz crkvu sv. Andrije spominju još i crkvu sv. Ivana Evanđelista i srednjovjekovnu samostansku cjelinu.
Arhivski podaci govore nam da su crkve sv. Andrije i sv. Ivana Evanđelista stradale za vrijeme turskih provala krajem XV. ili početkom XVI. stoljeća. Nakon toga polako se gasi sakralna funkcija ovog prostora. Nisu sačuvani vidljivi tragovi srednjovjekovnih građevina, a ni ostaci plastike. Ostaju nam tek zapisi u povijesnim izvorima koji ovo područje spominju kao Ad basilicas pictas.

UNUTRAŠNJA DEKORACIJA

Nalazi na lokalitetu Ad basilicas pictas, baš kao i samo ime, upućuju na to da je cijeli kompleks bio bogato ukrašen mozaicima, freskama i mramornim oplatama.
Pronađeni materijal upućuje na analogiju s dekoracijom salonitanskih sakralnih lokaliteta, što dovodi do datacije u V. i prvu polovicu VI. stoljeća. Utjecaj salonitanskih radionica uočava se i u načinu i izradi dekoracija. Pretpostavlja se da su upravo salonitanski majstori osmislili i izveli uređenje interijera bazilika.

Ulomci fresaka
Već sam naziv pictae - oslikane - govori o raskoši fresko slikarstva u interijeru bazilika. Taj naziv opravdavaju i ulomci pronađeni na lokalitetu. Fragmenti fresaka odaju značajke ranokršćanskog slikarstva V. i početka VI. stoljeća (Sl. 14, 15 i 16).
Otisci trstike u žbuci pronađeni su na poleđini većine ulomaka, što nam pokazuje da su činili mahom stropnu dekoraciju. Podloga freskama bila je žbuka u tri ili četiri sloja, na čiji su se vlažni, najfiniji završni sloj nanosile boje otporne na vapno (željezni oksidi, mineralne boje).
Među motivima dominiraju geometrijski i biljni ornamenti. Glavnu kompoziciju čine jednobojna polja uokvirena crtama i vrpcama, tvoreći geometrijsku shemu kvadrata i ovala. Takvu strogu geometriju probijaju iznenadni bljeskovi stiliziranog bilja. Boje koje prevladavju su: crvena, plava, zelena, oker žuta, bijela i crna, a nanesene su bez tonskog stupnjevanja.
Ulomci fresaka pronađeni u krsnom zdencu (nalazili su se na ciboriju iznad piscine) oponašaju njegovu alabasternu oplatu, što predstavlja oživljavanje pompejanskih stilova u kasnoj antici. Naime, prvi pompejanski stil, tzv. inkrustacijski, karakterizira imitacija izgleda mramorne oplate.
Slobodni i vidljivi potezi kista govore nam o vještini i nesputanosti majstora, što je osobito uočljivo na motivima bilja. Težnja linearnosti, stilizaciji i plošnosti geometrijskih i vegetabilnih motiva nastavak je tradicija začetih u antici, a stilski ostvarenih u umjetnosti ranog kršćanstva.

Podni mozaik
Mozaični pod na lokalitetu (Sl. 17 i 19) otkriven je već sondažnim istraživanjima pedesetih i šezdesetih godina, ali su zadnja istraživanja utvrdila njegovu gotovo potpunu devastaciju. Međutim, preostali nalazi upućuju na to da su podovi obiju bazilika bili prekriveni mozaicima (Sl. 18, 20 i 21).
Podloga za mozaike izrađena je vrlo kvalitetno, a činila su je četiri sloja debljine oko 60 cm. Prvi je sloj nabijene zemlje s kamenjem, zatim sloj od pijeska i oblutaka, pa glavni sloj žbuke od vapna i usitnjene opeke i u njega utisnute kockice mozaika koje čine završni sloj. Kockice se javljaju u šest boja: bijela, siva, narančasta, purpurna, tamnosiva i crna. Riječ je o tehnički izvrsno izvedenom mozaiku, izrađenom od kockica vrhunske kvalitete.
Fotografije iz pedesetih godina pokazuju niz od tri mozaična polja u južnom brodu sjeverne crkve.

Kamene ukrasne oplate
Brojni pronađeni ulomci skupocjenih mramornih oplata (Sl. 22, 23 i 24) uvezenih iz različitih dijelova carstva govore nam o važnosti ovog sakralnog kompleksa. Najveći broj fragmenata pronađen je na zapadnom dijelu lokaliteta, na području pomoćnih prostorija vezanih uz sjeverni zid južne crkve.
Vjerojatno su donji dijelovi zidova i podovi tih prostorija bili obloženi mramornim pločama u tehnici opus sectile marmoreum, dok su gornji dijelovi zidova bili oslikani fresko tehnikom u imitaciji mramornih ploča. Pronađene su raznobojne mramorne ploče rezane u različitim geometrijskim oblicima, ali dostupni podatci nisu dovoljni za rekonstrukciju shema.


ZAKLJUČAK
Lokalitet Ad basilicas pictas značajna je kockica u mozaiku razvoja života na području današnjeg Splita. Također je jako značajan u otkrivanju i upoznavanju života prije Dioklecijanove palače na ovim prostorima. Govori nam i o kontinuitetu lokaliteta od kraja I. stoljeća pa sve do turskih provala krajem XV. ili početkom XVI. stoljeća. Nakon završenih arheoloških istraživanja i konzervatorskog zahvata lokalitet je privremeno ograđen, a nad krsnim zdencem izgrađena je, opet privremena, zaštitna konstrukcija (Sl. 25, 26 i 27). Zamisao je bila lokalitet prezentirati u sklopu objekata koji bi u budućnosti trebali niknuti na tom prostoru. Međutim, to privremeno rješenje stoji bez ikakvih promjena već duže od osam godina (Sl. 28 i 29).
Nisam mogla ne primijetiti ovaj problem nedovoljnog vrednovanja kulturne baštine, na ovom i brojnim drugim lokalitetima. Mjesto na kojem su se kroz četrnaest stoljeća oblikovale kulturne i vjerske vrijednosti našeg kraja danas stoji kao svojevrsna "rupa" u tkivu grada. Lokalitet je otkopan i istražen, osmišljen je projekt njegova uklapanja u živuće tkivo grada i tu priča staje. Umjesto da svoju povijest vrednujemo i prezentiramo, mi je u svakom pogledu degradiramo. Entuzijazam šačice pojedinaca neće biti dovoljan za očuvanje ovog lokaliteta, kao ni brojnih drugih. Važan dio naše povijesti i identiteta nestat će zbog "viših interesa" i "većih" prioriteta. Ne znam tko donosi odluke i čije odobrenje je potrebno da se ovaj problem riješi, ali znam da je rješenje neophodno.
Ukoliko želimo u budućnosti koja donosi stapanje naroda i kultura sačuvati vlastiti identitet, nužno je da jednaka sredstva, ideje i entuzijazam ulažemo kako u razvoj vlastite budućnosti, tako i u očuvanje prošlosti.


- - -

LITERATURA

Grupa autora, "Ad basilicas pictas", Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel u Splitu, Split, 1999.
F. Buškariol, "Marginalija uz crkvu Sv. Andrije u Splitu", Kulturna baština 17, Split, 1987.
T. Marasović, F. Oreb, "Obrada graditeljskog nasljeđa u okviru projekta Splitski poluotok", Godišnjak zaštite spomenika kulture, br. 2-3, 76/77
G. Novak, "Povijest Splita", sv. I, Čakavski sabor, Split, 1978.
T. Marasović, "Fouilles de la basilique paléochrétienne de Saint-André à Split", VAHD 77, Split, 1984.
- - -





Objavljeno: 19. travnja 2007.

Lektorirano 22.listopada 2011. (M. Gojčeta Milić)

 


abp_001m.jpg

Sl. 1 Tabula Peutingeriana
abp_002m.jpg
Sl. 2 Idealna tlocrtna rekonstrukcija dvojnih bazilika prema arh. istraživanjima 1953.-57. (Arhiv Konzervatorskog odjela u Splitu)
abp_003m.jpg
Sl. 3 Pokretni arheološki materijal, arheološka istraživanja 1953.-1957. (fototeka AMS-a)
abp_004m.jpg
Sl. 4 Tlocrt antičke faze
abp_005m.jpg
Sl. 5 Grafički prikaz pretpostavljene starokršćanske faze (autor I. Vojnović)
abp_006m.jpg
Sl. 6 Grafički prikaz arhitektonskih faza prema provedenim arheološkim istraživanjima 1953.-57. (autor I. Vojnović)
abp_007m.jpg
Sl. 7 Idealna rekonstrukcija krstionice
abp_008m.jpg
Sl. 8 Idealna rekonstrukcija krstionice
abp_009m.jpg
Sl. 9 Pogled prema krsnom zdencu
abp_010m.jpg
Sl. 10 Krsni zdenac
abp_011m.jpg
Sl. 11 Rekonstrukcija obreda krštenja (prema E. Dyggveu)
abp_012m.jpg
Sl. 12 Alabastrene oplate krsnog zdenca
abp_013m.jpg
Sl. 13 Tlocrt krsnog zdenca (B. Bojić - N. Ivanišević)
abp_014m.jpg
Sl. 14 Ulomci fresaka: (A) koji oponašaju alabastrenu oplatu zdenca, (B) s biljnim motivom
abp_015m.jpg
Sl. 15 Ulomci fresaka: (A) prednja strana, (B) stražnja strana s vidljivim otiscima trstike u žbuci
abp_016m.jpg
Sl. 16 Ulomci fresaka s (A) biljnim i (B) geometrijskim ornamentima
abp_017m.jpg
Sl. 17 Mozaični pod, arheološka istraživanja 1953.-57. (fototeka AMS-a)
abp_018m.jpg
Sl. 18 Rekonstrukcija dijela mozaičnog poda (crtež B. Bojić)
abp_019m.jpg
Sl.19 (A) Ostatci mozaika na sjevernom profilu iskopa i (B) kockice mozaika
abp_020m.jpg
Sl. 20 Rekonstrukcija prvog mozaičnog polja
abp_021m.jpg
Sl. 21 Rekonstrukcija mozaičnog polja u sredini
abp_022m.jpg
Sl. 22 (A) Ulomak oplate od zelenog porfira i (B) ulomci ploča od bijelog i sivog mramora
abp_023m.jpg
Sl. 23 (A) Ulomak mramora, caristum – cipollino, i (B) ulomak oplate od egipatskog alabastra
abp_024m.jpg
Sl. 24 (A) Ulomak oplate od crvene breccie i (B) romboidna pločica od crvenog porfira
abp_025m.jpg
Sl. 25 Prezentacija lokaliteta - računalna simulacija
abp_026m.jpg
Sl. 26 Prezentacija lokaliteta
abp_027m.jpg
Sl. 27 Prezentacija lokaliteta
abp_028m.jpg
Sl. 28 Današnji izgled lokaliteta
abp_029m.jpg
Sl. 29 Današnji izgled lokaliteta


  No Comments.
Discuss this item on the forums. (0 posts)

Login Form

Account Suspended
Account Suspended
This Account has been suspended.
Contact your hosting provider for more information.