www.e-insitu.com

  • Increase font size
  • Default font size
  • Decrease font size
Home

Konzervatorsko-restauratorski zahvati na oltaru iz crkvice sv. Roka u tugarskom zaseoku Ume

E-mail Ispis
Ocjena: / 3
LošeOdlično 

roko_tugare.jpg

Sagita Mirjam SUNARA (Konzervacija-restauracija štafelajnih slika i polikromiranog drva, apsolvent)
Sandra ŠUSTIĆ (Konzervacija-restauracija štafelajnih slika i polikromiranog drva, III. godina)
MENTORI: Jurica Matijević, pred. i Lara Aranza, pred. (voditelji specijalističkog usmjerenja za konzervaciju-restauraciju štafelajnih slika i polikromiranog drva Odsjeka za konzervatorstvo-restauratorstvo Umjetničke akademije)

S A Ž E T A K

U lipnju 2000. godine demontiran je, a u listopadu 2001. zaprimljen u radionicu za konzervaciju-restauraciju štafelajnih slika i polikromiranog drva Odsjeka za konzervatorstvo-restauratorstvo drveni polikromirani i izvorno djelomično pozlaćeni oltar iz crkvice sv. Roka u tugarskom zaseoku Ume. Oltar je datiran u posljednju četvrtinu XVII. stoljeća i atribuiran provincijalnom umjetniku Mateju Otoniju.
U sklopu konzervatorsko-restauratorskih zahvata, koje su tijekom akademske godine 2001/02. pod stručnim vodstvom Jurice Matijevića izvele studentice tadašnje treće godine Željka Lušić i Sagita Mirjam Sunara, konsolidirana je nestabilna polikromija, izvršena su sondažna ispitivanja slojeva boje, odstranjena je površinska prljavština te je uklonjen veći dio posljednjeg od dva preslika. 
Konzervatorsko-restauratorske zahvate na oltaru sv. Roka trenutno obavljaju studenti druge i treće godine pod mentorskim vodstvom Larise Aranza. To su studenti III. godine: Petra Barač, Ivana Bonić, Ksenija Kolega, Robert Potočnik, Sandra Šustić, te studenti II. godine: Julija Baćak, Vesela Blagaić, Vjeran Duvnjak, Ivka Lipanović, Vinka Marinković i Vilma Vodanović.



1. IZVJEŠTAJ O KONZERVATORSKO-RESTAURATORSKIM ZAHVATIMA IZVEDENIM OD 2000. DO 2002. GODINE

(PIŠE: Sagita Mirjam Sunara)

Demontaža oltara i transport u restauratorsku radionicu
Dana 2. lipnja 2000. godine demontiran je i na terenu konzerviran drveni polikromirani oltar iz crkvice svetog Roka u tugarskom zaseoku Ume. Zahvat su pod vodstvom Žane Matulić-Bilač, restauratorice Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture u Splitu i predavačice na Odsjeku za konzervatorstvo-restauratorstvo Umjetničke akademije, obavili studenti tadašnje prve godine: Josip Jurić, Vikica Katić, Porin Kukuč, Nikola Luša, Željka Lušić i Sagita Mirjam Sunara.
Oltar je prenesen u novu bratimsku crkvu sv. Roka u Tugarama, gdje se na glavnom oltaru čuva pala svetog Roka. Manji su dijelovi (uglavnom profili) transportirani u restauratorsku radionicu Konzervatorskog odjela Split, da bi u studenom iste godine bili preneseni u radionicu za konzervaciju i restauraciju štafelajnih slika i polikromiranog drva Umjetničke akademije. Krajem listopada 2001. godine zaprimljen je u radionicu pod evidencijskim brojem 010 cijeli oltar.
Voditelj konzervatorsko-restauratorskih zahvata, koje su od zaprimanja objekta u listopadu 2001. do lipnja iduće godine obavljale studentice tadašnje treće godine Željka Lušić i Sagita Mirjam Sunara, bio je Jure Matijević, predavač na Odsjeku za konzervatorstvo-restauratorstvo i jedan od voditelja odjela za konzervaciju-restauraciju štafelajnih slika i polikromiranog drva.

Zatečno stanje
Drveni polikromirani i izvorno djelomično pozlaćeni oltar, koji je na temelju očitih analogija moguće pripisati provincijskom umjetniku Mateju Otoniju, po arhitekturi i koncepciji tipičan je za venecijansku praksu izrade oltara tog razdoblja (posljednja četvrtina XVII. st.), iako je njegov izvorni izgled dosta izmijenjen dvama kasnijim preslicima. Natpisi tamnocrvenom bojom na lijevoj i desnoj strani atike, otkriveni nakon demontaže oltara, datiraju prvi od dva preslika u kolovoz 1854. godine i pripisuju ga stanovitom GOISSALISCHU. Ovaj je preslik dao oltaru izgled koji on u manjoj ili većoj mjeri ima i danas. Drugi je preslik, izveden bijelom uljenom bojom, bio prisutan tek na nekim dijelovima oltara (okviru oltarne pale, dijelu profilacija i ukrasnih elemenata, te istakama između kanelira na polustupovima).
Naslonjen izravno na zid između dva uska prozorska otvora u apsidi, oltar je zbog slobodnog ulaska vanjskog zraka godinama bio izložen izrazitim oscilacijama parametara okoliša. Usprkos visokom stupnju relativne vlažnosti, zbog konstantne cirkulacije zraka nije došlo do pojave truleži. Objekt je pretrpio znatna strukturna oštećenja djelovanjem drugih bioloških uzročnika propadanja, u prvom redu crvotočine. Korozija metalnih spojnih elemenata i mehaničko djelovanje prilikom provođenja električnih instalacija kroz oltar također su uzrokovali brojna oštećenja polikromije i drvenog nosioca.

Izvještaj o konzervatorsko-restauratorskim zahvatima izvedenim tijekom ak. god. 2001/02.
Nakon što su pažljivo razmotrene sve mogućnosti, odlučeno je da se restauratorskim zahvatom prezentira druga faza oltara, odnosno da se uklanjanjem zadnjeg preslika rekonstruira izgled kojeg je oltar imao nakon prve, Gojsalićeve “restauracije”.
Fotografski snimci mikropresjeka uzoraka uzetih s različitih dijelova oltara vizualno su analizirani. Također su provedena sondiranja slojeva polikromije.
Za konsolidaciju bojanog sloja koji se odizao ili osipao korištena je 6-postotna otopina zečjeg tutkala. Probe čišćenja površinske prljavštine izvedene su salivom, toplom i hladnom vodom, te triamonij- citratom koji je, u kombinaciji s acetonom, imao najbolji učinak kod čišćenja. Priređivan je kao 5-, 7- i 8-postotna vodena otopina ili, s ljepilom za tapete tvorničkog naziva Tapetol kao ugušćivačem, kao gel jednakih koncentracija. Ovisno o sredstvu kojim su tretirane, očišćene su površine neutralizirane vodom i White Spiritom.
Preslik bijelom uljenom bojom najvećim se dijelom uklanjao mehanički (skalpelom), uglavnom pod lupom. Prethodno su izvršene probe njegovog uklanjanja etilnim alkoholom, acetonom, amil- acetatom, etil- acetatom, dimetil- formamidom, te 3-postotnim amonij- hidroksidom. Donekle djelotvornim pokazala su se samo sredstva za uklanjanje uljnih naliča tvorničkih naziva Lavacol i Desol, no zbog njihovog korozivnog djelovanja na slojeve boje ispod bijelog preslika, dočišćavanje se vršilo mehanički. Jako uspješnim pokazao se i Leister, koji je različitim kombinacijama topline, tj. temperature zraka i brzine njegovog strujanja, različito omekšavao bijeli preslik i na taj način olakšavao njegovo uklanjanje skalpelom.
Zatečeno stanje oltara i svi izvedeni zahvati dokumentirani su pisanom dokumentacijom, fotografijama i tehničkim crtežima.

- - - - - - - - 

RAZLOZI ZA RAZLIČITE PRISTUPE PRI RESTAURACIJI OLTARA SV. ROKA IZ TUGARA

(PIŠE: Sandra Šustić)

Zaključci rasprave od 14. listopada 2003.
Na raspravi 14. listopada 2003. koja je prethodila zahvatu utvrđeno je da će objekt biti podvrgnut tzv. “arheološkom pristupu” restauracije. Takav pristup u ovom slučaju podrazumijeva konsolidaciju i konzervaciju zatečenog stanja (drva, polikromije, čavala), uklanjanje nečistoće i drugog, bijelog uljanog preslika, rekonstrukciju vizualno upadljivih oštećenja na drvu zbog zatvaranja arhitektonskog okvira oltara, te retuš oštećenja na polikromije bez rekonstrukcije preparacije.

Posjet Tugarama i odluka o novom pristupu
Međutim, naš odlazak u mjesto Tugare 8. studenog 2003. s ciljem istraživanja imao je presudan utjecaj na dotadašnje dogovore o načinu restauracije ovog objekta.
Posjetili smo dvije crkvice u mjestu, obje posvećene sv. Roku. U novoj se crkvici, izgrađenoj 1967. godine, nalazi oltarna pala, inače sastavni dio oltara kojeg restauriramo, a koja je još prije šest godina privatno restaurirana. Zamijetili smo da oltarna pala ostavlja ponešto sofisticiraniji dojam od samog oltara.
Da bi se izbjegao "elitistički" dojam slike u odnosu na nešto skromnije izveden oltar, odlučili smo se na zahvat koji će ublažiti prijelaz “bogatijeg” ka “siromašnijem”. Taj zahvat podrazumijeva ponešto radikalniji pristup restauraciji, kao što je rekonstrukcija svih nedostajućih dijelova, rekonstrukcija preparacije i retuš, a obuhvatit će isključivo okvir u koji uliježe oltarna pala. Tako će okvir činiti prijelaz između dva pristupa restauraciji; na oltarnoj pali i na oltaru.

Radovi obavljeni do veljače 2004. godine
Za uklanjanje ostataka nečistoćâ korištena je 8-postotna gel otopina triamonij- citrata. Uljeni se preslik uklanjao mehanički, odnosno skalepelom, osim na onim dijelovima za koje smo bili sigurni da ispod preslika ne postoji originalan oslik - tu se uklanjao Lavacolom. Površina se neutralizirala Shellsolom T.
Lijepljenje odvojenih ili izlomljenih dijelova vršilo se smjesom Drvofiksa i piljevine. Drvofix je prethodno bio razrijeđen s vodom. Kitiranje se vršilo Aralditom (427-1 i 427-2) kojemu je dodano mljeveno pluto i Drvosanom.
Retuširalo se akrilnim bojama, a sama površina drva prethodno je izolirana otopinom Paraloida B 72 u etanolu i diaceton alkoholu.
Rekonstrukcija nedostajućih dijelova, ovisno o veličini oštećenja, vršit će se Aralditom. Ako je oštećenje veće, rekonstrukcije će se izraditi u drvu koje svojim svojstvima (težina, poroznost) odgovara originalnom. Rekonstrukcija preparacije podrazumijeva tutkalno-krednu preparaciju, koja je i izvorno bila korištena.
Svi se zahvati prate pisanom i fotodokumentacijom.
Objavljeno: 25. veljače 2004.










Lektorirano 2. studenog 2011. (M. G. Milić)


Sl. 1. U sklopu terenske nastave iz kolegija Preventivna konzervacija u lipnju 2000. studenti tadašnje prve godine konzervacije-restauracije demontirali su oltar


Sl. 2. Antependij drvenog polikromiranog i izvorno djelomično pozlaćenog oltara s konca XVII. st. provincijskog umjetnika M. Otonija. Izvorni izgled oltara znatno je izmijenjen kasnijim preslikavanjima


Sl. 3. Izvorni je oslik u najvećoj mjeri sačuvan na predeli, jer je u prvoj restauraciji u taj prostor umetnuta drvena konstrukcija u obliku "stepenice", svojevrstan produžetak predele


Sl. 4. Detalj desnog obrata predele ukrašenog rezbarenom glavicom anđela s perjem. Na fotografiji se vidi i dio produžetka predele


Sl. 5. Kanelirani polustupovi i krila skromo razvedenog oblika s jednim koljenastim prijelomom; fotografija prednje i stražnje strane. Polustupovi se s predelom i zabatom spajaju na principu pero-utor


Sl. 6. Trokutasti zabat sa zaglavkom u sredini i dvije volute na vrhu ukrašen je malim konzolama, zupcima i rozetama


Sl. 7. Natpisi tamnocrvenom bojom na lijevoj i desnoj strani atike, otkriveni nakon demontaže oltara, datiraju prvi od dva preslika u kolovoz 1854. godine i pripisuju ga stanovitom GOISSALISCH-u


Sl. 8. Na mjestima oštećenja preslika vidljiv je izvorni oslik oltara


Sl. 9. Nestabilna je polikromija konsolidirana 6-postotnom otopinom zečjeg tutkala.

Sl. 10. Fotografski snimak mikropresjeka uzorka polikromije s oltara

Sl. 11. Sonda na jednom od kaneliranih polustupova ispod dvaju preslika otkrila je odlično sačuvanu izvornu uljnu pozlatu
Sl. 12. Rezbarena ukrasna aplikacija prije čišćenja površinske prljavštine

Sl. 13. Isti detalj nakon čišćenja površinske prljavštine




Sl. 14. Ovim se konzervatorsko-restauratorskim zahvatom odlučilo prezentirati drugu fazu oltara, odnosno njegov izgled nakon prve “restauracije”. Drugi je preslik, izveden bijelom uljenom bojom, najvećim dijelom uklanjan mehanički.
Sl. 15. U bratimskoj crkvi sv. Roka u mjestu Tugare nalazi se oltarna pala, sastavni dio ovog oltara


Sl. 16. Lijepljenje odvojenih ili izlomljenih dijelova vršilo se smjesom Drvofiksa i piljevine. Drvofix je prethodno bio razrijeđen s vodom

Sl. 17. Kitiranje se vršilo Aralditom (427-1 i 427-2) kojemu je dodano mljeveno pluto i Drvosanom

Sl. 18. Retuš se izvodi akrilnim bojama. Površina drva prethodno je izolirana otopinom Paraloida B 72 u etanolu i diaceton-alkoholu

  No Comments.
Discuss this item on the forums. (0 posts)

Login Form