U kolovozu 2002. godine u župnoj crkvi sv. Jakoba I. Starijeg u mjestu Galicija pokraj Celja (Slovenija) preventivno sam konzervirao i u privremeno skladište pohranio šesnaest slika na platnu. Četrnaest slika tvori ciklus Križnog puta. Te su slike djelo Matije Bradaške, značajnog slovenskog slikara krajolika kasnonazarenskog smjera, koji je djelovao u XIX. stoljeću, a na jednom od ovih platna se i potpisao. Dvije druge slike prikazuju Srce Isusovo i Srce Marijino, a autor im nije poznat.

Prije dvije godine započeo je rad na obnovi unutrašnjosti crkve. Tom su prilikom slike skinute sa zidova i pohranjene u mrtvačnicu koja se nalazi iza crkve. Jedna na drugoj, naslagane su uz zidove prostorije ili stavljene na hrpu s predmetima koji se više ne upotrebljavaju.

Prostor mrtvačnice se ne koristi. Zbog neodržavanja je u jako lošem stanju. Krov prokišnjava, a prozori su razbijeni, pa je bio potpuno neprimjeren za skladištenje slika. Tako pohranjene, umjetnine su bile izložene izrazitim fluktuacijama parametara okoliša. Velike i nagle oscilacije vlage i temperature bile su uzrokom brojnih oštećenja koja variraju u tipu i opsegu. Okviri su napadnuti crvotočinom. Nedostaju im manji strukturni dijelovi (rezbareni ukrasi i sl.), a pozlata i polikromija su oštećeni. Na većini je slika najviše stradao tekstilni nositelj. Platna su na više mjesta pokidana, ali ta oštećenja nisu mehaničke prirode, odnosno nisu uzrokovana ljudskim faktorom. Najvjerojatnije se radi o uznapredovaloj oksidaciji platna zbog koje je ono postalo krto i neelastično. I slikani je sloj oštećen, no u manjoj mjeri. Na nekim je površinama jako raspucao (iskrakelirao), a sitni komadići boje su otpali. Poleđina slika bila je prekrivena debelim slojem prašine i površinske nečistoće.

Nakon što sam izvršio procjenu stanja umjetnina i uvjeta okoliša u kojima su se nalazile, krenuo sam u provođenje mjera njihove zaštite. Prvi je korak bio djelovanje na vanjske uzroke propadanja, odnosno reguliranje neodgovarajućih mikroklimatskih uvjeta (temperature, vlage, svjetlosti, zagađenja). Od samoga je početka bilo jasno da se u prostoriji neće moći osigurati stabilni mikroklimatski uvjeti, jer bi za to trebalo izolirati krov, postaviti dvostruke prozore i sl. Iz više razloga, prvenstveno financijskih, ovdje to nije bilo moguće izvesti. Umjesto toga, moralo se improvizirati s raspoloživim sredstvima i materijalima. Na prozore, koji su djelomično bili zakucani daskama, postavio sam PVC foliju. Tako sam spriječio direktan ulaz vlage, ali i pretjerano strujanje zraka, tj. propuh). Metalna mreža na prozoru priječit će pristup životinjama.

Slike sam prvo lagano otprašio velikim kistom. Da ih zaštitim od oscilacija relativne vlažnosti, mehaničkih oštećenja i nakupljanja prašine i nečistoće, na poleđinu svake slike postavio sam kartone nešto većih dimenzija od umjetnine. Slike sam potom umotao u prozirnu foliju. Prednost je kartona, ali i drugih higroskopnih materijala, što mogu upijati višak vlage ili je otpuštati ukoliko je zrak presuh, i tako djelovati kao regulatori relativne vlažnosti. Pri skladištenju sam pazio da slike budu odignute od poda. Ispod njih sam stavio drvene podmetače ili komade debljeg stiropora; tako će biti zaštićene od vlage, insekata i glodavaca. Neće se oštetiti ni u slučaju poplave. (Treba imati na umu da krov prokišnjava.) Slike sam naslagao duž unutrašnjih zidova prostorije, jer su oni suši od vanjskih. Na vanjskim se zidovima kondenzira vlaga, a to može oštetiti umjetninu. Pazio sam da slike stoje vertikalno, ali da budu stabilne.

Zbog nedostatka novca, Zavod za kulturnu baštinu ne planira okvire konzervirati i restaurirati, već ih u potpunosti zamijeniti. Moj je zadatak da i te okvire preventivno zaštitim i transportiram u najprikladniji prostor.